Psalam 23

"Ja nikada ne zapažam mnoštvo, nego samo pojedinu osobu. Kada bih ja sebi predočila mnoštvo potrebitih, nikada ne bih počela rad. Važna je svaka pojedina osoba. Ja vjerujem u susret osoba."

Isus je siromah bez odjeće kojega treba odjenuti.

Isus je bolesnik kojega treba liječiti.

Isus je samac kojega treba voljeti.

Isus je neželjen čovjek kojega treba prihvatiti.

Isus je gubavac kojemu treba oprati rane.

Isus je prosjak kojemu treba udijeliti smiješak.

Isus je pijanac kojega treba saslušati.

Isus je mentalni bolesnik kojega treba zaštiti.

Isus je maleno dijete - da ga se zagrli.

Isus je slijepac – da ga se vodi.

Isus je gluh - da mu se govori razumljivo.

Isus je onaj osakaćeni – da se ide s njim.

Isus je drogorani – da mu se bude prijatelj.

Isus je prostitutka koju treba odvratiti od pogibelji i iskazati joj prijateljstvo.

Isus je zatvorenik kojega treba pohoditi.

Isus je starac kojega treba poslužiti.


Iz govora prigodom dodjele Nobelove nagrade za mir

Veličina siromašnih je realnost. Jednog dana došao mi je jedan gospodin i rekao: "Tamo živi jedna Hindu-obitelj sa osmero djece, koji već dugo vremena gladuju." Ja sam uzela rižu i odnijela je tamo, njihove oči zasjale su od gladi. Dok sam još bila tamo majka im je podijelila rižu i sa jednom polovicom izašla vani. Kada se vratila natrag, pitala sam je što je to radila. A ona mi je odgovorila: "I oni su gladni".

Znala je da su njihovi susjedi, jedna muslimanska obitelj, znala je da su i oni gladni. Ono što je mene najviše začudilo nije bila činjenica da je ona nešto dala svojim susjedima, nego da je u svojoj patnji, ipak, znala da ima i dugih koji pate. Ona je imala hrabrosti da dijeli i da podijeli ljubav.

(Majka Tereza)

Ima jedna priča o dječaku koga su pitali kako zamišlja Boga. Odgovorio je, kako se njemu čini, da je Bog onaj koji uvijek njuška uokolo, ne bi li otkrio nekoga tko se dobro provodi i tada ga pokušava spriječiti u tome. Bojim se da sličnu predodžbu kod mnogih pobuđuje riječ moral — to je ono što se uvijek upliće, ometa nas da uživamo i da se dobro provedemo. Ustvari, moralna pravila bismo mogli nazvati uputstvima za upotrebu ljudskoga stroja. Svrha svakog moralnog pravila je u tome da spriječi kvar, naprezanje ili trenje pri upotrebi stroja. Zbog toga se na prvi pogled čini da su spomenuta pravila stalno u sukobu s našim prirodnim sklonostima. Kad nas predavač poučava kako treba upotrebljavati neki stroj, on obično kaže: “Ne, to se tako ne radi.” Ono što nam se čini prirodnim načinom upotrebe stroja, ne mora biti i ispravno.
Neki ljudi radije govore o moralnim uzorima i moralnom idealizmu, nego o moralnim pravilima i njihovom obdržavanju. Svakako, točno je da je moralno savršenstvo uzor, u smislu da ga ne možemo potpuno doseći. U tom je smislu svako savršenstvo za nas ljude uzor. Mi ne možemo biti savršeni vozači ili tenisači, niti možemo povući savršeno ravnu crtu. Međutim, u jednom drugom smislu, bilo bi vrlo pogrešno nazvati moralno savršenstvo uzorom.Kad netko kaže da je neka žena, kuća, brod ili vrt njegov uzor time ne misli kazati (osim možda u šali) da svi ostali ljudi moraju imati isti uzor. U takvim stvarima možemo imati različite ukuse, pa prema tome i uzore. Međutim, bilo bi opasno onoga tko marljivo nastoji pridržavati se moralnog zakona opisati kao čovjeka velikih uzora, jer bi nas to moglo navesti na pomisao da je moralno savršenstvo pitanje njegova ukusa, s kojim se mi ostali ne moramo složiti. To bi bila tragična pogreška. Savršeno ispravno postupanje jednako je nedostižno kao i savršeno mijenjanje brzina u vožnji automobilom. Međutim, ono je neophodan uzor, propisan za sve ljude zbog same naravi ljudskog stroja, isto kao što je savršeno mijenjanje brzina uzor koji proizlazi iz same prirode automobila. Još gore bi bilo smatrati sebe čovjekom visokih uzora zbog toga što nastojimo da nikad ne slažemo, (osim tu i tamo), što se trudimo da nikad ne počinimo preljub, (osim povremeno) ili da se nikad ne ponašamo nasilnički (osim s vremena na vrijeme). To bi nas moglo učiniti taštima — mogli bismo pomisliti da smo izuzetni ljudi, kojima treba čestitati na idealizmu. Isto bi bilo kad bismo očekivali čestitke zbog nastojanja da dođemo do ispravnog rezultata nekog matematičkog računa. Savršena je aritmetika uzor, jer ćemo sigurno ponekad pogriješiti u računanju. Samo nastojanje da budemo potpuno točni pri računanju nije ništa izuzetno. Bilo bi glupo ne nastojati u tome, jer nam svaka pogreška kasnije pričinjava teškoće. Isto tako će svaka naša moralna pogreška vjerojatno prouzročiti nevolje drugima, a posve sigurno nama samima. Govoreći o pravilima i njihovom poštivanju, umjesto o uzorima i idealizmu, pomažemo sebi da se prisjetimo ovih činjenica.
Pođimo korak dalje. Ljudski stroj se može pokvariti na dva načina. Prvi je kad se ljudi međusobno otuđe, kad se sukobe ili jedan drugog pozlijede varanjem ili tiranijom.Drugi je način kad stvari krenu po zlu unutar samog čovjeka — kad se različite želje i sposobnosti međusobno sukobljavaju ili razilaze. To će biti jasnije ako ljude prikažete kao skupinu brodova koji plove u određenoj formaciji. Putovanje će biti uspješno samo onda ako se brodovi ne sudaraju, ako jedan drugom ne predstavljaju prepreku. Isto tako, svaki brod mora biti ispravan i sposoban za plovidbu. Zapravo, ovo se dvoje međusobno uvjetuje. Ako se brodovi počnu sudarati, bit će nesposobni za plovidbu. S druge pak strane, ako su im kormila neispravna, teško će izbjeći sudare. Ili zamislimo čovječanstvo kao orkestar koji svira određenu skladbu. Da bi uspio, potrebno je dvoje — glazbalo mora biti dobro ugođeno i svaki izvođač mora odsvirati svoju dionicu u određeno vrijeme kako bi se uskladio s ostalima.
Nešto nismo, međutim, uzeli u obzir. Još se nismo upitali kamo plovi naša flota, niti znamo koju skladbu želi naš orkestar odsvirati. Glazbala mogu biti dobro ugođena, mogu upadati u točno označeno vrijeme, ali uspjeh će izostati ukoliko umjesto naručene zabavne glazbe budu svirali posmrtnu koračnicu. Bez obzira na to koliko uspješno flota plovila, putovanje će biti promašeno ako umjesto u New York, kamo se flota uputila, stigne u Kalkutu.
Moral, dakle, obrađuje tri područja. Prvo, poštenu igru i sklad među pojedincima. Drugo, bavi se onim što bismo nazvali povezivanjem ili usklađivanjem želja, potreba i sklonosti u svakom pojedincu. Treće, bavi se svrhom ljudskog postojanja, pravcem koji cijela flota mora slijediti, skladbom koju dirigent zahtijeva od orkestra.
Možda ste zamijetili da suvremeni čovjek skoro uvijek razmišlja samo o prvom području, dok druga dva zaboravlja. Često iza tvrdnje da se borimo za kršćanska moralna načela podrazumijevamo težnju za dobrim odnosima među narodima, klasama i pojedincima — dakle, mislimo opet samo na prvo od navedena tri područja. Isto se događa kad kažemo za nešto što namjeravamo učiniti: “To ne može biti zlo, jer nikome ne nanosi štetu.” Time mislimo da uopće nije važno kakav je brod iznutra, ukoliko se ne sudara s drugim brodovima. Posve je prirodno, da kad god počnemo razmišljati o moralu, najprije počnemo s prvom stvari, s društvenim odnosima. Rezultati nemorala su u ovom području uvijek vidljivi i oni nas svakodnevno pritišću; to su rat, korupcija, siromaštvo, laži i nemar. Isto tako na tom području ima vrlo malo nesloge što se tiče morala. Gotovo svi ljudi svih vremena, barem su se u teoriji slagali da čovjek mora biti pošten, dobar te pomagati drugome u nevolji. To zvuči dobro za početak, ali ako se naše razmišljanje o moralu ovdje zaustavlja, onda nismo trebali niti početi o njemu razmišljati. Ukoliko ne pređemo na drugo područje — na unutarnje sređivanje ljudskoga bića — samo se zavaravamo. Prisjetimo se usporedbe s brodovima — koja je korist od pretpostavke da se brodovi ne bi trebali sudarati, ako su samo nezgrapne olupine kojima se uopće ne može upravljati? Koja je korist od sastavljanja pravila društvenog ponašanja ako znamo da nam pohlepa, kukavičluk, zlovolja i uobraženost neće dopustiti da ih se pridržavamo?To,naravno, ne znači da ne bismo trebali razmišljati, i to vrlo ozbiljno, o daljnjem unapređivanju društvenih i ekonomskih sustava. Želimo samo kazati, da će svi napori u tom pravcu biti tek pusta tlapnja ako nema pojedinac hrabrosti i nesebičnosti. Lako je spriječiti stanovite oblike korupcije i tiraniju u nekom društvu, ali sve dok ljudi ne prestanu biti varalice i tirani, ne može doći do značajnijeg napretka — stara igra će se nastaviti i u novim okolnostima. Nikoga se ne može zakonski prisiliti da bude dobar — a bez dobrih ljudi, nema ni dobrog društva. Zato moramo uzeti u obzir i moralna načela pojedinaca, a ne samo njihove međusobne odnose.
Čini mi se da se ni na tome ne možemo zaustaviti. Došli smo do točke na kojoj različita poimanja svijeta uvjetuju različite načine ponašanja. Na prvi pogled nam se može činiti mudrim da ovdje zastanemo i nastavimo govoriti o onim vidovima morala sa kojima se slažu svi razumni ljudi. Ali možemo li to učiniti? Prisjetimo se da religija sadržava niz tvrdnji o činjenicama koje mogu biti ili istinite ili lažne. Ukoliko su one istinite, dolazimo do niza zaključaka koji se odnose na plovidbu ljudske flote, a ako nisu, dolazimo do posve drukčijeg niza zaključaka. Vratimo se, na primjer, čovjeku koji tvrdi da ono što ne šteti drugome, ne može biti loše. On shvaća da ne smije oštetiti druge brodove u konvoju, ali je isto tako uvjeren da je njegova stvar kako se on odnosi prema svom brodu. Ali nije li važno znati i to da li je brod njegovo vlasništvo ili ne? Nije svejedno da li sam vlasnik vlastita uma i tijela, ili sam samo zakupnik, odgovoran pravom gospodaru? Ako me je netko drugi stvorio za svoju svrhu, tada ću imati mnoge dužnosti koje ne bih imao u slučaju da pripadam samome sebi.
Ponovimo još jednom — kršćanstvo tvrdi da će svaki čovjek vječno živjeti, što može biti istina ili laž. Ima mnogo toga čega se ne bih trebao pridržavati ukoliko ću živjeti samo sedamdeset godina, a zbog čega bih se trebao ozbiljno zamisliti ako ću vječno živjeti. Možda moja zlovolja ili ljubomora postupno rastu — za sedamdeset godina taj se porast možda neće ni primjetiti. Međutim, recimo, za milijun godina, to bi mogao postati pravi pakao
— to bi bio najtočniji tehnički izraz za takvu situaciju, ukoliko je kršćanstvo u pravu. Osim toga, besmrtnost postavlja još jednu razliku — ako čovjek živi samo sedamdesetak godina, tada su država, nacija i civilizacija (koja može trajati na tisuće godina) važnije od pojedinca.Ako je kršćanstvo u pravu, tada je pojedinac neusporedivo važniji, zato što njegov život vječno traje, dočim je vijek države ili civilizacije u usporedbi sa životom pojedinca, tek jedan trenutak.
Ako razmišljamo o moralu, čini nam se da trebamo uzeti u obzir sva tri područja — odnose među ljudima, moralna načela unutar svakog pojedinca i odnos između svakog pojedinca i moći koja ga je stvorila. U pitanjima odnosa čovjeka prema čovjeku svi možemo surađivati. Razmimoilaženja započinju kod pitanja kakav bi čovjek trebao biti u sebi, a posebno su ozbiljna kad se postave na vidjelo odnosi čovjeka prema moći koja ga je stvorila. Kod ovog posljednjeg pitanja, na vidjelo izlaze sve razlike između kršćanskog i nekršćanskog morala. Sve do kraja ove knjige, promatrat ću sve to s kršćanskog gledišta — dakle, uz pretpostavku da je kršćanstvo istina.